In Memoriam dr. Vladko Maček

Dr. Vladko Maček je jedan od najvećih Hrvata i najvećih hrvatskih sinova 20.stoljeća i općenito hrvatske povijesti.

Rodio se u Jasterbarskom, 20. srpnja 1879. Već kao mladić shvatio je značenje seljaka i radnika u narodnom i političkom životu. Upravo zbog toga odgoja svoje obitelji i življenja u kraju gdje je seljaštvo bilo potlačeno i nedovoljno plaćeno, dr. Maček se cijeloga svoga života borio za hrvatski narod i pogotovo njegove široke narodne mase koje su njegovu nauku prihvatile. Tu nauku je razvio sa Stjepanom Radićem a posvetio joj je cijeli svoj život.Godine 1903. završio je studij prava u Zagrebu i stekao doktorat. Do 1905. bio je u sudskoj službi u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a potom odvjetnički pripravnik u Krapini.1908. otvara svoj odjetnički ured u Sv. Ivanu Zelini. Učlanio je se u HPSS (Hrvatsku pučku seljačku stranku) od njenoga osnutka, a 1906. postaje član glavnoga odbora. U ulozi časnika Austro – Ugarske vojske sudjeluje u Prvom svjetskom ratu a nakon rata živi i djeluje u Zagrebu. Povezuje se sa Stjepanom Radićem pa zato i završava iza rešetaka 1919.g., ali već iduće godine izlazi iz zatvora. Izabran je da radi u Narodnoj skupštini. 1921. ponovo otvara svoj odjetnički ured ali ovaj puta u Zagrebu. Nakon zabrana rada svoje stranke (HRSS,) zbog toga jer je Radić stranku priključio Seljačkoj internacionali u Moskvi, biva uhapšen i ponovo u zatvoru. U srpnju je pušten iz pritvora. 1925. i 1927. biva izabran u Narodnoj skupštini.Preuzeo je stranku nakon atentata na Stjepana Radića 1928. i nastavio je s politikom svog prethodnika. Osim obnašanja dužnosti predsjednika HSS-a preuzeo je i poziciju supredsjednika Seljačko – demokratske koalicije (SDK) zajedno sa Svetozarom Pribićevićem. U početku je smatrao da će se situacija u zemlji popraviti uvođenjem Aleksandrove diktature ali uskoro je postao njen veliki kritičar. Premda je nakon uvođenja apsolutističkoga režima rad HSS-a formalno bio zabranjen, u stvarnosti je, ponajviše zahvaljujući njegovu nastojanju, započelo jačanje stranačke organizacije te povezivanje HSS-a s ostalim građanskim strankama u Kraljevini Jugoslaviji. Pritom je HSS u svojim redovima okupio sve slojeve hrvatskog društva i stao na čelo općehrvatskog nacionalnog pokreta ujedinivši građanske i seljačke narodne mase u svrhu dobivanja hrvatske nazavisnosti i slobode za hrvatski narod. U svojim Zagrebačkim punktacijama iz 1932. oštro napada kraljev apsolutizam i hegemoniju Srba nad ostalim narodima u monarhiji. Uvjerljivo je pobijedio na izborima 1935. i 1938., kao nositelj liste Bloka narodnog sporazuma, gdje je pokazao da je pravi vođa hrvatskog naroda, dobivši gotovo sve hrvatske glasove. Njegovo mišljenje je bilo da država može opstati samo ako Hrvati dobiju svoja prava što bi značilo preustroj Jugoslavije. Izborni uspjeh iz 1938. je natjerao kneza Pavla da mu dozvoli da zajedno s Dragišom Cvetkovićem pregovara i uđe u vladu sa svrhom rješenja hrvatskog pitanja. Sporazum Cvetković - Maček je potpisan 26. kolovoza 1939. s čime je uspostavljena Banovina Hrvatska, što je bio i najveći i krajnji doseg njegove politike. U Banovini Hrvatskoj je obnovljena dugo osporavana hrvatska državnost.

Kada su Nijemci u travnju 1941. napali i izbrisali Jugoslaviju s političke karte dr.Maček je odbio njemačku ponudu o samostalnoj Hrvatskoj jer nije želio da se hrvatskom narodu ponovi sudbina Prvog svjetskog rata,tj. da dočeka kraj rata na strani poraženog fašizma u čiju pobjedu nije vjerovao. Maček je bio protivnik svih totalitarizama kako ustaškog tako i komunističkog. Ustaški režim ga je zatvorio prvo u logoru u Jasenovcu pa zatim internirao u njegovo osobno imanje u Kupincu, ali je bio onemogućen javno djelovati jer se stalno sukobljavao s ustaškim dužnosnicima. U javnosti se pojavljivao rijetko samo u slučajevima tipa obilježavanja 100 godina Matice Hrvatske 1942., kada je održao govor zajedno s poglavnikom Pavelićem. U svibnju 1945. je napustio Hrvatsku, zajedno s ustašama, te otišao u Francusku pa u SAD. U emigraciji je odbijao neko značajnije djelovanje te je odbio staviti se na čelo hrvatske emigracije. Umro je u Washingtonu 1964., a njegovi posmrtni ostaci su preneseni u domovinu na Mirogoj 1996. godine.

Povijesni 18.VII.1936.

Falangistički plakat koji poziva na revoluciju

Na današnji dan 18. srpnja 1936. počela je jedna od najvažnijih revolucija 20.st. Toga dana počela je do tada neviđena borba između dva svjetska poretka, dva totalitarna sustava, što su komunizam i fašizam.

Na jednoj strani se našao vladajući Narodni front kojeg su sačinjavale demokratske i komunističke stranke, ali naravno da je u toj koaliciji prevladavao komunizam u svojoj najnasilnoj verziji, boljševizmu.

Na suprotnoj strani revoluciju su započeli domoljubi, tj. ujedinjeni nacionalisti koji su se ujedinili od grupacija karlista, monarhista i ostalih skupina u novi pokret Falangu.

Revolucija nebi bila potrebna da je situacija u to doba u Europi bila smirenija i jednostavnija, ali pokazalo se da i u Španjolskoj iz dana u dan postaje sve zamršenije. Tako je u razdoblju između 1931. – 1936. promijenjeno čak 28 vlada. Vladala je velika ekonomska kriza što je išlo na ruku anarhistima i komunistima da potaknu radnike da organiziraju štrajkove i nasilje protiv vlade desnoga centra, 1934. – 1936.g. Time nisu bile zadovoljne mnoge institucije poput Katoličke crkve, zemljoradnika, vojske i generala. No, unatoč protivljenju tih struktura društva pobjedu na izborima godine 1936. odnio je Narodni front. To se dogodilo ponajprije jer su na izbore i izišli anarhisti koji su podržali boljševičku vladu. Zemlja se na izborima podijelila a podjele su iz dana u dan sve više rasle. Ljevičari su odmah nakon pobjede na izborima počeli vršiti nasilje kojeg je bilo i prije tako što su napadali i palili Crkve, zemljišne posjede i vršili atentate. Iz zatvora su bili puštani zločinci kako bi podgrijavali anarhiju. Desničari nisu ostali dužni te se se pod vodstvom Joséa Antonia Prima de Rivera, šefa španjolske fašističke stranke Falange, organizirali i odgovarali također nasiljem. Ali ono što je išlo u prilog desnici je bilo da je njima bila naklonjena većina generala a i mnogi su bili falangisti, a među generalima je bio i pravi vođa falangista general Francisco Franco. Tako je 18. VII. 1936. na zapovijed Generalissima Franca započela revolucija i borba za dom, obitelj, crkvu, narod i domovinu te oslobođenje od komunista i bezbožnih atestičkih simbola što su srp i čekić. Građanski rat je otpočeo. Većina onih koji su bili istinski domoljubi, patrioti bili su na strani falange. Dok su na strani republike bili osim dijela radništva, mornarica, Baskijci i Katalonci kojima je republički sustav odgovarao jer unutar toga sustava bi oni ostvarili svoje autonomije. Što se tiče država na strani republikanaca bili su Sovjetski savez, Meksiko te komunisti diljem svijeta. Nacionaliste su podržali Treći Reich i fašistička Italija. Komunisti su pomoć dobili tako da su se stvarale Internacionalne brigade s borcima, komunistima, iz 54 zemlje svijeta , a Hitler i Mussolini su davali pomoć Francu u oružju, avijaciji te su sudjelovale u ratu njihove manje vojne jedinice. Nijemcima je Španjolski rat bio poligon za testiranje njihovog novoizgrađenog zrakoplovstva te uvježbavanje za Drugi svjetski rat.U povijesti je ostalo zabilježeno bombardiranje grada Guernice i njegovo potpuno razaranje kao posljedica učinka njemačkih bombardera. U ratnom vihoru falangistima je iz tjedna u tjedan išlo sve bolje, ponajprije zato jer je njihovu vojsku vodio najbolji general Franco a većina vojske je bila profesionalna, istrenirana u kolonijalnim borbama i prožeta duhom revolucije. U vojsci republike je bilo manje profesionalnih kadrova i u borbi su se sukobljavali demokrati i boljševici. Republikanski teritorij se sve više smanjivao a osvajanjem glavnog grada Katalonije, Barcelone, početkom 1939. godine falangisti su došli pred pobjedu. Francova vojska je pobjedonosno umarširala u Madrid 28.III. a 1. travnja predale su se i posljednje vojne jedinice republike.

Španjolska je tom pobjedom falangista spašena i počela se ubrzano obnavljati i zahvaljujući Francu španjolske podijeljenje obitelji su se pomirile. Pripadnici poraženih snaga su uglavnom prebjegli u Francusku je ostatak je poslan na rad na gradnji prometnica, željeznica itd.

Sjećanje na Španjolski građanski rat (1936.-1939.)

Što se zbilo u Kerestincu?

Zatvor u Kerestincu

1941. godine započinje u Hrvatskoj jedan od luđih ratova koje je ova zemlja vidjela. Kada je NDH stvarana, četnici su naveliko ubijali u Hrvatskoj. Prokleti krug osvete, u kojem su participirali četnici-ustaše-partizani, započeli su četnici. Za vrijeme još travanjskog rata, glavna preokupacija trupa u Slavonskome brodu, pod Dražom Mihailovićem nije bila kako zaustaviti Nijemce, nego kako poubijati više Hrvata. Rat su započeli Srbi u Hrvatskoj i BiH, pokoljima u Hercegovini 12. travnja, u Drnišu krajem travnja, te pokoljem u Hrvatskom Blagaju, početkom svibnja. U tom periodu Dido Kvaternik i Maks Luburić nisu znali ni kako se zovu, komunisti, kao npr. krvnik Đilas nisu ni pomišljali na bilo kakav otpor. 1 0. travnja Slavko Kvaternik proglašava NDH. Ustaše i komunisti su bili stari kompanjoni. Vrlo su se dobro poznavali i starojugoslavenskih zatvora. Ja bih se usudio reći da su se čak sprijateljili.

Travanj i svibanj 1941. godine su mutni mjeseci u povijesti KPJ i KP

H. Kako je od 1939. vladala službena ljubav između SSSR i Reicha, primjerice podjela Poljske, sasvim je moguće da je ljubav bila demonstrirana i na području NDH. Legenda kaže ovako (a legendu sam čitao i u hrvatskim emigrantskim izvorima, što ustaškim, što HSS-ovskim, što pak u izvorima srpske emigracije): je Staljin je imao najbolju namjeru priznati NDH. Pregovore po direktivi su vodili Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić za KPH, Mladen Lorković i Mile Budak u ime NDH. Tito je bio sa strane. Pregovaralo se o puštanju komunističkih zatvorenika iz banovinskih zatvora i logora, legaliziranju KPH u svojstvu legalne opozicije. Da budem iskren, nigdje ne piše kako je to završilo, ali zanimljiva je jedna stvar, Hebranga je ubio Tito, a Lorkovića Pavelić.

August Cesarec

22. lipanj je izokrenuo karte. Nenadano je pukla ljubav SSSR i Reicha. Krenuo Hitler napasti pajdaša. Povijesna svjedočanstva kazuje da je Staljin kada je čuo vijest, poslao tri puta da se provjeri je li to istina. Kraj komunističke idile. Kod Siska je organiziran prvi hrvatski partizanski odred. Općenito prvi odred u bivšoj Jugi, sastavljen čisto od Hrvata. Reći da je prvi u Europi je čista glupost, jer Poljaci već debelo pružaju otpor i to kršćansko-demokratski legitimiran. 24. lipnja 1941. započeo je svoj krvavi pohod Luburić s "Pokretnim prijekim sudom". Situacija se zakuhava, Srbi, iako protiv ikakve hrvatske države, dobivaju valjani razlog za pobunu. Pitanje je samo tko će ih prvi dohvatiti u svoje redove. Četnici ili partizani ?

9. 7. 1941. je dan katastrofe hrvatske ljevice. Tada su ustaše ubile 10 logoraša iz Kerestinca, a među kojima je bio sam intelektualni vrh hrvatske ljevice: Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica. U noći 13. na 14. srpnja preostalih 92 logoraša je krenulo u bijeg. 5. udarnih grupa je uspjelo savladati ustaške stražare. Došli su na zadano mjesto. Umjesto prijevoza, nije bilo nikoga. Službena partijska povijest kaže da je zakazala komunikacija MK Zagreb i CK KPH. Kažu da je Josip Kopinič kriv za to. A Kopinič je unatoč svim nastojanjima komunističkih povjesničara da dokažu da je bio igrač Moskve bio direktno pod Josip Brozom.

Logoraši su u pet dana uglavnom pohvatani. Do kraja srpnja su svi streljani. August Cesarec je završio svoj potresni zapis sa "Živjela sovjetska Hrvatska!". KPH je izgubio svoje najbolje ljude, intelektualce, uvjerene ljevičare i Hrvate, najbolje sinove koje je hrvatska ljevica ikada imala. Ove ljude je dao zatvoriti krajem travnja 1941. Ivan Šubašić, HSS-ovski ban Banovine Hrvatske, srbofil više klase. Strijeljanje prve skupine bilo je odmazda za mučko ubojstvo redarstvenika Ljudevita Tiljka kojega su 4. 7. 1941. izmasakrirali komunisti. Bijeg logoraša Kerestinca, Josip Broz je izgleda iskoristio da se riješi intelektualna krila KPH, neprikosnovenih ljevičara i Hrvata. Ustaše su svojim potezom zadali težak udarac Antifašističkom pokretu Hrvatske.

Priznavanje NDH od strane Italije

Iz Rima je, istoga dana, stigla ovakva brzojavka:

˝DR. ANTE PAVELIĆ, Zagreb

Primio sam brzojavku, kojom mi javljate proglašenje Nezavisne Države Hrvatske u skladu s voljom hrvatskog naroda, te u kojoj me molite za priznanje Nezavisne Države Hrvatske od strane fašističke Italije. S najvećim zadovoljstvom pozdravljam novu Hrvatsku, koja je danas izvojštila dugo žuđenu slobodu, kada su sile osovine uništile umjetno stvorenu Jugoslaviju. Raduje me, što Vam mogu izraziti, da fašistička vlada priznaje nezavisnost Države Hrvatske. Fašistička Italija radovat će se, što će se s narodnom hrvatskom vladom u slobodnoj razmjeni misli sporazumjeti o određivanju granica nove Države, kojoj talijanski narod želi svu sreću.

BENITO MUSSOLINI.˝

Priznavanje Nezavisne Države Hrvatske

Iz Berlina je 15.travnja 1941. godine stigla brzojavka sljedećeg sadržaja:

˝DR. ANTE PAVELIĆ, Zagreb

Zahvaljujem vam na brzojavci i brzojavci generala Kvaternika, u kojima mi dajete do znanja proklamaciju Nezavisne Države Hrvatske i u skladu s voljom hrvatskoga naroda, te u kojima molite, da Njemački Reich prizna Nezavisnu Hrvatsku. Za mene je posve osobita radost i zadovoljstvo, što Vam mogu izraziti da Njemački Reich priznaje Nezavisnu Državu Hrvatsku u času, kada je hrvatski narod našao svoju dugo željenu slobodu kroz pobjedonosno prodiranje četa sila osovine.

Njemačka vlada će se radovati, da će se o granicama nove države sporazumjeti s hrvatskom narodnom vladom u slobodnoj razmjeni misli. Svoje najbolje želje upravljam Vama i budućnosti hrvatskoga naroda.

ADOLF HITLER.˝